Razvoj govora

Da bi se dete izrazilo putem govora, mora da želi nešto da kaže i da ima kome to da kaže. To znači da u porodici mora da se neguje zdrava komunikacija, kako sa detetom tako i među svim njenim članovima. Govor treba da bude igra u kojoj će dete poželeti da učestvuje i da bude uspešno. Igra u koju će ga uvesti njegovi najbliži, hrabreći i podstičući sve njegove napore i pokušaje.


Dete govor mora da prihvati kao uzajamnu komunikaciju najčvršće povezanu sa svakodnevnim životom, a ne kao obavezu koju sat vremena u toku dana mora da odradi sa terapeutom uz knjigu i par igračaka. Potrebno je pričati sa detetom što je više moguće, čak iako ono naizgled pokazuje nezainteresovanost. Ono treba da prepozna govor kao sastavni deo života i sveta oko sebe i da poželi da ga koristi kako bi izrazilo ono što želi, ono što radi, ono što oseća… 


Za roditelje je, naravno, najteži početak, kada dete još uvek nema jasnu povratnu reakciju, a oni nemaju dovoljno znanja ni iskustva. Zbog toga je baš u tom početnom periodu, posebno važno održavati pozitivnu atmosferu, entuzijazam i kreativnost.
Uputstva terapeuta treba shvatiti kao okosnicu stimulacije koja se sprovodi kod kuće, međutim, ne sme se smetnuti sa uma da dete kod kuće treba da se oseća slobodno i opušteno. Često je za roditelje veliki izazov pronaći pravu meru između igre i učenja. To, svakako, zahteva određeno iskustvo i vreme. Zbog toga moraju biti spremni da uče uporedo sa detetom. Vremenom, zajedno će otkriti razne mogućnosti da, ne sputavajući suviše slobodu igre i spontanost, sprovode preporučene vežbe i stimulaciju.

Roditelji ne smeju da gube iz vida da je ono čemu zapravo žele da nauče dete komunikacija. A komunikacija je po svojoj suštini interaktivan proces. Da bi se sa detetom uspostavila kvalitetna komunikacija, kao što je neophodno obezbediti mu mogućnost da uopšte primi informaciju (npr. besmisleno je vikati na dete i insistirati da odreaguje ukoliko ono objektivno ne može da čuje ili da razume ono što mu se govori) jednako je važno prepoznati i pravilno protumačiti njegovu povratnu reakciju (verbalnu ili neverbalnu). Da bi komunikacija bila kvalitetna i dvosmerna, detetu se mora dati dovoljno vremena da se izrazi (ne požurivati ga, ne nametati mu svoje odgovore i sl.). Roditelj mora pokazati strpljenje, volju i spremnost da razume dete. Kada nailazi na razumevanje i podršku sagovornika dete se ohrabruje da ravnopravno učestvuje u komunikaciji, da je samo inicira i da se oseća samouvereno i sigurno u sebe. U takvom raspoloženju dete mnogo lakše usmerava i zadržava pažnju pri vežbama, aktivnije učestvuje u njima i otvorenije je za saradnju.